Biografija fra Didaka Buntica

[1] Imenovano je Povjerenstvo za prikupljanje podataka o nasim franjevackim
mucenicima.

[2] S ponosom isticem da sam najljepse godine svoga zivota posvetio
istrazivanju podataka o fra Didaku Bunticu. To isticem s ponosom da se nisam
uzalud trudio - ohrabren cinjenicom da ce Dani fra Didaka Buntica nastaviti
gdje ja stadoh.

[3] Andrija Nikic, Luconose nase vjere i uljudbe - Mrtvoslovnik hercegocakih
franjevaca, Mostara, 2004., str. 736.

[4] Andrija Nikic, Sirokobrijeska bazilika - majka mucenika 1905. - 1945. -
2005., Mostar, 2005., str. 460.

[5] A. Nikic, Luconose nase vjere i uljudbe., Fra Didak Buntic. i
Sirokobrijeska bazilika.

[6] Napisao sam ove knjige i namijenio hercegovackim franjevcima i puku.
Nazalost ni u Vijestima (Provincije), ni Mir i dobru, ni Nasim ognjistima
nije oglaseno njihovo pojavljivanje. Mozda stoga sto su fra Didak i fra
Andrija sumnjivi nekim hercegovackim fratrima, koji ureduju i vode navedena
glasila. Knjige su objavljene tako blizu i stoje na dohvat ljudi, a opet
recimo ona o fra Didaku iz Mostara se ne vidi.

[7] O njemu najopseznije i najcjelovitije svjedoci knjiga: Fra Didak
Buntic - hrvatski i crkveni velikan (1871.-1922.), Mostar, 2004. Na 792
stranice predstavljena je Hercegovina i fra Didak Buntic. Knjiga se sastoji
od sedam dijelova. Na pocetku su Proslov i Uvod, zatim slijede dijelovi: 1.
Hercegovina - stranica (stranica 25.-80.), 2. Zivot i fra Didakove napisane
misli - stranica (81.-252. ) - 170 stranica, 3. Fra Didakova djelovanja -
230 stranica (od 253. do 583.), 4. Drugi o fra Didaku (584.-645.), 5. Ustavi
i fra Didakovo covjekoljublje (646.-700.), 6. Pogled u buducnosti
(701.-716 - gdje sam potaknuo nadlezne crkve vlasti na potrebu fra Didakove
kanonizacije - da ga se proglasi blazenim, pa svetim, jer on je to bio). U
7. dijelu su Dodaci: Vrela i literatura, potpomagaci - tu su upisani svi oni
koji su mi do 11. lipnja urucili svoj dar, sazetak na cetiri jezika, kazalo
osobnih imena i kazalo mjesta i naziva. (717.-785. ) i Sadrzaj. Ukratko, ova
knjiga predstavlja velikana fra Didaka Buntica, koji je trasirao vjerski,
kulturni, civilizacijski razvoj Hercegovine na pocetku 20. stoljeca.

[8] Usp. Andrija Nikic, Godine gladi., Duvno, 1974.

[9] Usp. Stjepan Lice, Ceznja za domom, Svjetlo Rijeci., 23./2005., br.271.,
str. 14.

[10] Da se to dogodilo u nekom drugom krscanskom narodu oni bi, bez ikakve
sumnje, temeljito ispitali slucaj i, po svoj prilici, pokrenuli proces
pokojnikove kanonizacije.

[11] Ostavljam svakom umjetniku slobodu da to i predstavi na sebi svojstven
nacin.

SEGIN GOVOR O KNJIZI



Monumentalno djelo o fra Didaku Bunticu



Dr. fra Andrija Nikic, Fra Didak Buntic, hrvatski i crkveni velikan, Mostar,
2004.



      Plod prvih Dana fra Didaka Buntica, organiziranih, zauzimanjem fra
Marinka Sakote, koji se potrudio da se Dani i ove godine, te postanu
tradicionalnima, jest velebna zlatoitiskom otisnuta knjiga dr. fra Andrije
Nikica, Fra Didak Buntic. Lani je fra Andrija nama nazocnima u ovoj crkvi
odrzao slovo o tom hrvatskom i crkvenom velikanu, a sada nam je dosao s
knjigom u zlatotisku, opsega skoro devetsto stranica. Od onih cetrdesetak
stranica predavanja, izrasla je golema knjiga. Vec onu vecer, lani, fra
Andrija je, vjerujem gledao tu svoju nenapisanu knjigu kao gotovo djelo.

      To od fra Andrije i ne iznenaduje: Spada, vec sada, u najplodnije
hrvatske povjesnike. Njegovih tisuce ispisanih stranica, objavljenih u
osamdesetak ukoricenih djela, te na stranicama godisnjaka, mjesecnika,
tjednih listova, casopisa i dnevnih listova, cine ga neprijepornim
autoritetom kad je u pitanju nasa povijest/cinjenice, odnosi, osobe. Cine ga
enciklopedijom franjevackog reda, zapravo cijelim povijesnim institutom.

      Davno je fra Andrija poceo istrazivati nasu proslost, ponajprije
kulturnu i prosvjetnu, a potom opcu, te se u nju zaljubio i posvetio joj
cijeli svoj zivot. Evo nekih naslova: Godine gladi, Crkva na Sirokom
Brijegu, Kulturne prilike u Hercegovini zadnjih desetljeca turske vladavine,
Hercegovacka Crkva u sedamnaestom stoljecu, Mudroslovice, Hercegovacki
ustanak, Mucenici hercegovacke franjevacke provincije, Fra Didakova skrb za
Hercegovinu, Dr. Franjo Tudman, Zivot i djelo fra Lovre Sitovica,
Dogadajnica Bosne i Hercegovine do 1918., itd. itd., sve do priredivanja i
objavljivanja djela starih hercegovackih pisaca, ponajprije svoga uzora fra
Petra Bakule.

      Rekoh da je se fra Andrija zaljubio u nasu povijest. On je u nju i
zaronio, neumorno istrazujuci, usporedujuci, otkrivajuci. Ne bavi se on samo
velikim temama, i naoko kljucnim dogadajima, fra Andriji je bitan svaki, i
najmanji detalj, dogadaj, osoba, jer se samo tako i postize punina mozaika,
dolazi se do istine. Stoga je on i povjesnik u strogom smislu rijeci, ali i
arhivist, i knjizevni povjesnicar, i statisticar i povjesnicar umjetnosti...

Povijest hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, njegov opstanak na ovim
podrucjima, fra Andrijina je tema u najsirem smislu, a povijest stradanja
hrvatskoga naroda, u uzem smislu, jest ona tema koju neprestano, rekao bih
iz djela u djelo, istrazuje. Otuda i njegova naklonost prema Petru Bakuli,
odnosno njegovu djelu, ali i drugim autorima koji se tom temom temeljitije
bave.

      Kada sam spominjao fra Andrijina objavljena djela, na prvomu je
mjestu, i prva je objavljena, knjiga Godine gladi. Znademo na sto se ta
sintagma odnosi u svakodnevnom govoru: na 1917. i glad koja je vladala ovim
krajevima, sve do Duvna. Bilo je i prije i poslije toga gladi, ali takve,
koju podrazumijevaju rijeci godine gladi, nije bilo. A utjesitelj,
organizator spasavanja gladnih, borac protiv birokratske lijenosti i
nebrige, pa i ravnodusnosti vlasti, od one kotarske, zemaljske pa sve do
carske, jest fra Didak. Dostatno je, i danas, kad gotovo i nema zivih onih
koji su se rodili prije fra Didakove smrti, 1922., ili ih je posve mali
broj, kazati ime toga franjevca pa da svatko, barem u ovim krajevima, znade
o kome je rijec. Rijec je covjeku koji je cijeli svoj kratki zivot ulozio u
borbu za opstanak svoga naroda, naroda iz kojega je potekao i cije je nedace
prozivljavao duboko u svome srcu. Stoga, jer se nesebicno davao, i jest
velebno njegovo djelo od crkve na Sirokom Brijegu, tisuca opismenjenih,
tisuca spasenih od gladi, velikog broja zasticenih vojnika, sacuvanih
njihovih zivota, do poticaja u poljodjelstvu, majstortsvu, kultiviranju
plavljenih polja, borbe za politicka prava svoga naroda, te skrbi za
studente bogoslovlja i svoju subracu. Pocetak dvadesetoga stoljeca, bremenit
tegobama i ratnim godinama, bio je zaprijetio nasemu opstanku u Hercegovini.
Mozemo samo pretpostavljati kakvim bi smjerovima krenula buducnost naroda da
nije bilo mudrosti, znanja i velikog srca fra Didakova. Danas znademo da je
spasio tisuce od sigurne smrti od gladi, mnogima omogucio da nauce citati i
pisati, drugima da mogu zaradivati kruh svojim rukama obradujuci kamen,
uzgajajuci poljoprivredne kulture. Znademo i to da nije sutio, vec je
gromovito govorio kad je bilo grijeh sutjeti, trazio je pravo koje svaki
narod, pa i hrvatski, ima, sve do beckoga dvora. Fra Didakova se rijec,
kazana i napisana, cula i uvazavala, sto pokazuju njegovi kontakti s velikim
brojem domacih i stranih utjecajnih ljudi. Iz fra Andrijina djela o fra
Didaku ucimo i ovo: Nema bezizlazne situacije i nerjesiva problema ako imas
srca. A srce je covjeku dano ne samo da otkucava, da ga odrzava na zivotu,
vec da cini dobra djela, pa i onda kad se problemi cine nerjesivima.

      Fra Didak Buntic, hrvatski i crkveni velikan fra Andrije Nikica jest
djelo koje boljim poznavateljima fra Didakova zivota i rada donosi mnoge
vazne detalje, koje drugdje nije nasao ili ih je previdio. Slabijim pak
poznavateljima omogucuje upoznavanje s osobom koja nije zalila truda i
vremena da bi postigla tako velike ciljeve.

      Nije fra Didak imao sluha samo za velike probleme svoga vremena. On je
isto tako, s jednakim zarom, brinuo i o nedacama malih ljudi, Prepricat cu
anegdotu s putovanja s bogoslovima kroz Austriju. Tada je na jednoj
zeljeznickoj stanici covjek prodavao svoje jabuke. Fra Didak je vidio da ih
putnici ne kupuju, on je pozvao covjeka i kupio sve jabuke plativsi ih
skuplje nego je covjek za jabuke trazio. Na pitanje bogoslova zasto je
platio skuplje nego je covjek nudio, fra Didak je odgovori: Neka covjek
radom svojih ruku moze kupiti obitelji kruha. Ova anegdota kazuje, na svoj
nacin, o fra Didaku, vise nego mnoge price.

      Na koncu ove kratke rijeci o najnovijoj fra Andrijinoj knjizi. Fra
Didak Buntic u fra Andriji je, nakon fra Otona Knezovica, nasao svoga
zivotopisca. Zivot velikana osvijetljen je sa svih strana, s bogoljubne,
domoljubne i covjekoljubne. Svaki narod koji ima velikane kao sto je bio fra
Didak, moze biti ponosan narod. Na ponos je i knjiga o fra Didaku, svima
nama. U pjesmi Fra Didakova katedrala fra Stanko Vasilj pise:

Blistava lado, vizijo sred tame

Uspomeno vjecna fratara/ujaka

Ponosom hrabrim gledaj u buducnost

Poput fra Didaka.

      Jedino tako, kako pjesnik kaze, moze se opstati: s ponosom gledati u
buducnost. No, bez nasljedovanja uzora, tesko ce se to ostvariti. Iz fra
Didakova zivotopisa mozemo puno nauciti mi danas. Jer, ona nije mrtvi
spomenik vec zivi primjer koga treba slijediti. Fra Andriji cestitam na
knjizi, a nama zelim da cesce posegnemo za njom.



                                          Kresimir Sego

Tihomir Maric, prof.



LEKSIKON O OCU HERCEGBOSNE



            Prikaz knjige prof. dr. fra Andrije Stjepana Nikica, Fra Didak
Buntic - hrvatski i crkveni velikan, Mostar, 2004., str. 792



Ova Nikiceva knjiga tezi 1636 grama. Tiskana je na 80 gramskom papiru. To
znaci, kako su 16 lista tiskarskog arka odnosno 32 stranice teske 80 grama.
Knjiga ima dimenzije 16X24X4 cm. Njezin tvrdi uvez, korice te utrosena boja
zlatotiska, tiskarske boje i ilustracija teze tocno 436 grama. Dvije
unutarnje korice teske su 12 grama, a svaki list knjige odnosno dvije
njezine stranice po 3 grama. To znaci, kako najnovija Nikiceva knjiga tezi
1188 grama pa ima 396 lista ili 792 stranice.



Autora nisam pitao, koja mu je ovo knjiga po redu, ali predpostavljam kako
je negdje izmedu osamdesete i stote. Na srecu nije svaka njegova knjiga
teska skoro dvije kile, ali u prosjeku su negdje od pola kile do jednog
kilograma. Ako tu jos dodamo i sve znanstvene clanke i priloge, koje je
prof. dr. fra Andrija Stjepan Nikic napisao te nekoliko tisuca govora i
propovijedi, onda je sigurno kako ovaj plodni znanstvenik i pisac
Hercegbosne ne bi mogao ponijeti sva svoja pisana djela, u rukama - naravno.
On to nosi samo u svojoj glavi. Kolika mu je onda glava? Sasvim obicna, samo
su u njoj neobicni cipovi. Danas imamo i umjetne cipove velicine malog
prsta, u koje moze stati oko stotitu prosjecnih knjiga. U Andrijinoj glavi
je to jos sazetije. On je uz to jos i predsjednik Hrvatskog Kulturnog
Drustva Napredak i clan Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti
Hercegbosne, odnosno Hrvatske Akademske Zajednice.



Cestitam profesoru Nikicu na jos jednom velikom znanstvenom postignucu, tim
vise jer u svojoj najnovijoj knjizi pise o jednom od velikana Hrvatskog
naroda Hercegbosne.



O tom velikanu mogu i njegovi prijatelji i njegovi protivnici govoriti samo
dobro, on je zajedno s fra Petrom Bakulom tvorac Hercegbosne.



Bakula je pedeset godina prije Didaka kritizirao zapadne diplomate, koji su
podupirali tiransku okupaciju Hercegbosne. Upozorio je na opcu zaostalost
stanogradnje, prometnica, komunikacija, gospodarstva, obrazovanja. Upozorio
je na izrabljivanja prirodnog i duhovnog blaga Hercegbosne: unistenje
sumskog i stocnog fonda. Bakula je medutim upozorio i na duhovne vrjednote
pucanstva Hercegbosne: ''Hercegovci su po svojem naravnom karakteru
kolerici: smioni su, ratoborni, odmah zapaljivi, spremni na svade,
premlacivanja i odani picu. Ipak nisu tvrdi i nesnosljivi. Srdzbu nose jako
kratko vrijeme. Kad im se pristupi na lijep nacin i u zgodno vrijeme,
poslusni su i blagi.



Skloni su jako mnogo poeziji. Ako putuju, ako rade, ako cuvaju stoku i ljudi
i zene se posvud cuju, kako pjevaju. Pokazuju bistru pamet, koja prima svaku
znanstvenu i umjetnicku kulturu. Srca su pak velikodusna i jako su ljubazni
u gostoprimstvu.''[1]

Tvrda zemlja i teska povijest odgojili su tvrda i nepokorna Hrvata
Hercegbosne. Ta tvrdoca nasih pradjedova nas je odrzala. Hercegovci su se
medutim znali i prilagoditi novim okolnostima. Tako je nastala uzrecica:
''Ako Hercegovac skace u vodu. Skaci i ne pitaj, zasto, jer sigurno je nesto
dobro.''



To stanje duha oplemenio je fra Didak Buntic svojim zivotnim radom i djelom
pedeset godina nakon Petra Bakule. Buntic je proveo u djelo sve ono, na sto
je pola stoljeca prije njega upozorio Bakula.



Bakula je upozorio Hrvate Hercegbosne, kako trebaju vise razgovarati i s
prijateljima sa zapada i s neprijateljima, bilo odakle oni bili, sa zapada,
sa istoka ili s juga, jer Hrvat Hercegbosne je ponekad i previse prkosan i
ponosan, da bi bilo koga molio za pomoc. Taj prkos i ponos je dobar u obrani
slobode, a u miru treba biti diplomat, a to je jos teze. Treba biti mudar,
ali i tu odliku ima Hrvat Hercegbosne. ''Poniznu molbu treba upraviti
velikodusnim srcima i poticati ih i moliti za ljubazna djela krscanskog
milosrda, od kojeg jedino Hercegovci mogu ocekivati toliko zudenu
srecu.''[2] (ibidem, pogl. XII.)



Upravo te odlike duha Hercegbosne oplemenio je svojim zivotnim radom i
djelom fra Didak Buntic. On je u svojim skolama opismenjivanja opismenio 15
tisuca osoba, sto je dalo tako snazan poticaj obrazovanju pucanstva
Hercegbosne i stvorilo tako veliku intelektualnu moc, koju ni jedan strani
niti ne narodni rezim nije mogao slomiti. Iz te duhovne moci je pola
stoljeca poslije izrastao fra Dominik Mandic i jos pola stoljeca zatim fra
Andrija Stjepan Nikic.



Ima li nesto ljepse, kad se jedan potomak oduzi svojem predhodniku ovakvom
jednom knjigom ili ostvarenjem njegovih ideja? Kao sto su Petar Bakula,
Didak Buntic i Dominik Mantic, tako je i Andrija Stjepan Nikic svojim
istraziteljskim radom na duhovnom blagu Hercegbosne postao uzor mladim
generacijama studenata, koji su se pripremali za iztrazivanja beskrajnih
izvora znanja i kulture.



Kao sto je to Bakula u svojoj knjizi ''Politika za svakog covika'' naznacio,
tako je Buntic jasno formulirao odnos Hrvata Hercegbosne naspram drugih
europskih nacija u svojem pismu dr. Tugomiru Alaupovicu u lipnju 1909.
godine, u kojem kaze: ''Boriti se za paritet austrijskih Nijemaca i njihove
interese te za to rusiti Zajednicu (Hrvatsku Narodnu Zajednicu) - opet
kazem - tamo nas nigdje nece biti.''[3]



O stajalistima naspram njemackih krscanskih socijala fra Didak kaze:
''Krscanski sociali, ma kako nas se svidali, zato sto su uistinu krscani i
sociali, zato sto idu ususret nasim teznjama, mi se s njima ne mozemo
poistovjetiti, jer su oni radikalni Nijemci, kao sto su i pangermani, ami
smo Hrvati .. S njima hocemo prijateljstvo, ali ne i jedinstvo.'' [4]



Kad je Austro-Ugarska 1908. godine izvrsila aneksiju Bosne i Hercegovine,
Didak pise: ''Hrvati katolici su ipak u dusi bili koliko-toliko veseli, jer
su se pouzdano nadali jedinstvu s Hrvatskom, cim to prilike dopuste.''[5]





Prilike to nisu dopustile u sljedecih stotinu godina, ali se ocekuje ponovna
aneksija, ne od strane Austro-Ugarske (koja vise ne postoji) nego od strane
Europe, a time ce doci i jedinstvo s Hrvatskom.



To potvrduje i izvijesce americkog Obavjestajnog vijeca na celu s bivsim
veleposlanikom SAD-a u BiH Richard-om Kauzlarich-em, sukladno kojem BiH nece
nikad zadovoljiti kriterie za ulazak u EU.[6]



O ulozi Mostara kao glavnog grada Hercegbosne Buntic pise u pismu Isi
Krsnjavom u kolovozu 1909.: ''Zublja hrvatske narodne sviesti,
Starcevicanstvo nije doslo iz Slavonskog Broda u Bosnu, nego iz Hercegovine,
a posebice iz kamenitog Mostara, koji je zadrzao svoj narodni karakter.''[7]
.



Danasnji zastupnici Hrvati u Zastupnickim domovima i Domovima naroda
Federacije Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine rade po ''Uputama
hrvatskim zastupnicima u Saboru BiH'', koje je izradio fra Didak Buntic.
Sukladno tim Uputama hrvatski zastupnici su obvezni traziti gradnju cesta,
utemeljenje puckih skola (strucnih i realnih skola i gimnazija te
veleucilista i sveucilista), provedbu agrarne reforme (i razvitak
poljodjelstva sukladno najsuvremenijim metodama i sredstvima, zatim
funkcionalnu poljodjelsku unutarnju i vanjsku politiku), zastitu suma,
obvezu uporabe latinicnog pisma i hrvatskog jezika.''[8]



Za vode naroda Didak pise, kako se trebaju obhoditi poput svetog Franje,
koji je ''plakao s narodom, .. zalostio se u njegovim bolima, a kad mu
drugacije nije bilo moguce, utjecao bi se cudesima .. Rad za narod mora biti
na religioznom, kulturnom, organizatorskom, socialnom i na gospodarskom
polju .. Na znanstvenom i knjizevnom polju nemojmo zaostajati. Sve sile
napnimo, kako bismo s tiskom ka cetvrtom silom radili za dobrobit naroda,
inteligencije i puka.''[9]



Djela fra Didaka Buntica cine sustav leksikografske vrijednosti. Sva njegova
pisma, okruznice, izvijesca, ljetopisi, propovijedi, govori, clanci i drugo,
predstavljaju nemjerljivo duhovno, kulturno i znanstveno blago Hrvata
Hercegbosne. Upravo to blago je sabrao prof. Nikic u svojoj najnovijoj
knjizi ''Fra Didak Buntic, hrvatski i crkveni velikan''.



Nakon renesanse i kasne skolastike u Europi se razvija duhovni pokret
''Prosvjetiteljstvo'', koji je sve temeljio na naravi stvari i pojava te
njihovoj medusobnoj povezanosti. Taj pokret je imao svoj vrhunac u
Francuskoj revoluciji 1789. godine.





Francuski enciklopedisti Rousseau, Comte i Voltaire, njemacki racionalisti
Leibniz, Wolff i Lessing najveci su prosvjetitelji Europe. Pedagogika
prosvjetiteljstva temeljila se na ''povjerenju u covjekovu narav''.



U teologiji je religija bila izjednacena s cudoredem i dusobriznistvom na
podrucju pastorala.



U pravu i drzavnoj politici u prvi plan dosla preddrzavna naravna prava, kao
sto su temeljno ljudsko pravo na slobodu, vlasnistvo, jednakost i sigurnost.
Tako se drzava temeljila na slobodnom dogovoru medu ljudima zbog osiguranja
temeljnih ljudskih prava. Narod je mogao srusiti svaku drzavnu tvorevinu, u
kojoj vlastodrsci nisu postivali naravna prava.



U ustavnom pravu je na prvom mjestu bilo jamcenje osobnih prava. U sudstvu
je uveden covjeka dostojan sudski postupak.



Prosvjetiteljstvo je imalo odlucujuci utjecaj na proglasenje neovisnosti
Sjedinjenih Americkih Drzava 1776. godine. Nazalost mnogi Amerikanci se
danas toga vise ne sjecaju. Zato je pokret prosvjetitelja imao jak utjecaj
kod malih naroda.



Hrvati Hercegbosne su imali svojeg Rousseau-a, Voltaire-a, Leibniz-a i
Lessing-a u osobi Didaka Buntica, ravnatelja sirokobrijeske Gimnazije
pocetkom 20-og stoljeca, kojeg je u svojim djelima najavio Petar Bakula
polovicom 19-og stoljeca, kad je prosvjeta i prosvjetiteljstvo je u
Hercegbosni bilo vec nazocno. Uz Bakulu bio je znacajan i Grga Martic.
Njihove prosvjetiteljske ideje se medutim nisu mogle provesti u djelo zbog
nazadnosti turskog okupacijskog rezima.



Dolaskom Austro-Ugarske okupacijske vlasti Didak Buntic je mogao provoditi
vec dozrele prosvjetiteljske ideje, koje su u tim zemljama i ranije bile
velikim dijelom provedene.



Nakon neumorna rada tijekom svojeg cijelog zivota Didak Buntic je iznenada
umro 3. veljace 1922. godine na svojem radnom mjestu, a njegovo neraspadnuto
tijelo 16 godina kasnije 1938. godine prenijeto na vjecno pocivaliste u
njegovu baziliku Uznesenja Blazene Djevice Marije na Sirokom Brijegu. Didak
Buntic je svetac. Autoru ovog teksta nije poznato, je li pokrenut postupak
za njegovo proglasenje svecem. Ako nije, to bi bila jedina odgovarajuca
zahvala tom Bozjem covjeku u velikanu za sve, sto je dobra ucinio za vrijeme
ovozemnog svojeg zivota.

Buntic je 1910. godine najavio rat nepismenosti. Potom je organizirao
moderniziranje proizvodnje u djelatnosti poljodjelstva. Organizirao je
izgradnju zgrada i uspostavu postaja za odkup hercegovackog duhana. Trasirao
je i gradio ceste i suvremene komunikacijske veze za povezivanje Hercegbosne
s ostatkom svijeta. Razvijao je postansku i telefonsku mrezu.



Jednom rijecju, Didak Buntic je vec pocetkom 20-og stoljeca u Hercegbosni
izgradio gospodarske, kulturne i vjerske temelje kao i potrebnu
infrastrukturu za ustroj moderne Hrvatske drzave.



U svibnju 2004. godine je Gimnaziju na Sirokom Brijegu posjetila jedna
visoka delegacija Njemackog Ministarstva Kulture na celu sa savjetnikom i
koordinatorom za skolstvo u inozemstvu prof. Rainer-om Strobelt-om. Kad su
prosli pored Konvikta (sad Sveucilisne Umjetnicke Akademije), Crkve i stigli
pred Gimnaziju, gospodin Strobelt je rekao: ''Oooo, pa ovo je Castel
Gandolfo!''



Didak je gradio i duhovno i materijalno po uzoru na najveca svjetska
dostignuca i vise od toga. On sam to potvrduje sljedecim rijecima:
''Uskrsnuce Gospodinovo nam daje snagu i ufanje, kako ce nasem raspetom
narodu jednom svanuti dani uskrsnuca i slobode iz ovih neizrecivih patnji i
muka, kad cemo vesela srca kliknuti radosno, Aleluja!''



S istim ciljem Didak Buntic je 20. studenog 1909. godine austro-ugarskom
ministru financija i upravitelju Bosne i Hercegovine napisao ''Povijesnu
spomenicu'', koju je nazvao ''Buket cvijeca s gorkim pelinom i cemerikom te
zestokim protestom''.



Austro-ugarsku civilizaciju je nazvao ''eksploatacijskom'' kao i Petar
Bakula svojevremenu tursku ''civilizaciju'', kad je kritizirao zapadne
diplomate zbog pogrjesna odnosa naspram te tzv. civilizacije.



Didak austro-ugarsku upravu naziva ''ugnjetavajucom i tlaciteljskom'' i
porucuje: ''Ovako dalje necemo! Strancima niti mozemo niti hocemo dati nase
povjerenje! .. Austro-Ugarska je u 30 godina svoje vladavine u Hercegovini
napravila napredak kao u sredisnjoj Africi: .. 20 puckih skola, 150 km
cesta, 2 drzavne kuce i jednu stalu za magarce.''



Didak je glede narodnog zastupstva za svakog punoljetnog Hrvata trazio
aktivno i pasivno pravo glasa.



Kritizirajuci austro-ugarski porezni sustav, koji je bio kolonizatorski,
Didak kaze: ''Jos nam jedino nije udaren namet na kamen, valjda za to, sto
ce se od tog sastojati prihodi novoustrojenih opcina.. Mi se u cudu pitamo,
gdje je taj toliko sponjinjani civilizirani rad te Vase uprave?!.... sav je
koncentriran u glavnom gradu i oko zeljeznickih pruga, gdje to zahtijeva
strategija i interesi stranaca.''



Didak Buntic je trazio, da se tocarina, cestarina, skolarina i krojacina
uvrste u opcinske prihode i trose u onim opcinama, u kojima se u ubiru.

''Nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje, iako je mala, kao sto je
Hercegovina,'' govorio je Didak Buntic.



U svrhu masovnog opismenjivanja Hrvatskog naroda fra Didak je 1910. godine
naredio ''da svaka mjesna zajednica osim odbornika potrazi i odabere jos
jednu cestitu, postenu osobu, najvjestiju citanju i pisanju, koju ce
predsjednik ispitati, naputiti i potvrditi za mjesnog ucitelja.''



U skolu su se morale ''primiti sve osobe, koje su bez prijekorna vladanja te
ne boluju od kakve zarazne bolesti, bez razlike spola pocevsi od 15[10] do
70 godina.. Ucitelj ne smije odmjeravati dacima nikakve tjelesne kazne ili
pokore.. Kako bi se ipak odrzao red i zapt u skoli, bez kojeg ne moze biti
uspjesne obuke, uciteljima stoje na raspolaganju ova sredstva: pouka,
opomena, ukor, izkljucenje na jedan put, a u nepopravljivu slucaju
posvemasnje izkljucenje iz skole.. Izkljucenu daku pripada pravo priziva i u
tom slucaju je izkljucenje tek onda pravomocno, kad to potvrdi predsjednik..
Izkljucena osoba se moze ponovo primiti samo dozvolom predsjednika..
Ucitelji su duzni jedan drugog uljudno pozdravljati, lijepo se medusobno
paziti i jedan drugog podpomagati, pa i mrtvu drugu pocast izkazati.. Ni u
jednoj skoli se ne smije rabiti svijeca bez lilindra. Ucitelj ima osobitu
pomnju na to, da je knjiga, pisanka, tablica cista i jednu stopu od oka
udaljena, kako se ne bi tim vid kvario.''



Didaktika Didaka Buntica je ravna didaktici najsuvremenijeg ''pojmovnog''
citanja rijeci i misli odnosno recenica: ''Zabranili smo da se uopce uce
zatvornici posebice izgovarati, nego cim je dak naucio pet otvornika, treba
odmah poceti .. sastavljati ili po slogovima uciti.''



Na predrasude, kako ''skola samo kvari mladez'', Didak je odgovorio: ''Nije
istina, kako skola kvari narod, dapace ona ga podize i u moralnom pogledu,
nego zla skola kvari narod, a takvom necete zar nazvati svoju vlastitu
skolu. Zar su svi skolovani ljudi opaki, a neskolovani sveti?'', pitao se u
cudu taj najveci prosvjetitelj Hercegbosne.



Na prigovore, kako skola nije nuzna za zene, Didak kaze: ''Mjerilo naobrazbe
svakog pojedinog naroda je naobrazba zene i na kojem stupnju obrazovanja je
njegova zena, na tom je i ostali narod.. Ne kaze li nasa hrvatska uzrecica,
kako tri kuta kuce stoje na zeni, a cetvrti na muzu. K tom je, kako vam mora
biti poznato, majka prvi i glavni ucitelj svojega poroda, kojeg nitko do
jedinoga Boga ne moze nadomjestiti. Pa cemu ce majka nauciti svoju djecu, te
svoje najmilije dake, ako je i sama neznana i neuka? Zato se s podpunim
pravom zahtijeva pismenost kao od zenjenika tako i od udadbenice.''



Didak je u Zagrebu otvorio konvikt za dake, studente i akademicare iz
Hercegbosne i vjerovao, kako nece podleci utjecaju svega, ''sto je pogubno u
svijetu poratnih poroka, koji su ubijali duh i srce.''



U svojem godisnjem izvijescu o radu Hrvatske Narodne Zajednice za 1913.
godinu Didak pise: ''Bez cesta hrvatskom narodu, koji je nuzno upucen na
promet i trgovinu, nema spasa, nema buducnosti, nema napredka.''



Glede nepravedne politike naspram Hrvata Hercegbosne pisao je u svojem pismu
profesoru Pericu: '' Neka ne misli Austrija, kako cemo se vise za njih
izlagati, pogrjeske njihove popravljati i na svojim ledima nositi.''



Didakov prelazak iz sadasnjosti u vjecnost zabiljezen je diljem Hercegbosne,
Hrvatske i ostatka svijeta bezbrojnim clancima, osvrtima, izvijescima,
studiama, seminarima i simpoziima, od kojih je neumorni iztrazitelj prof.
dr. fra Andrija Stjepan Nikic do sad sakupio najimpozantniji broj (176).[11]



Didak Buntic je vec za zivota predosjecao vjecnost, za koju je radio. To je
i izricao svojim rijecima: ''Ja sam ponosan i sretan, kad si predstavim ono
doba, kad ce toliki vrsni, plemeniti, odgojeni, uceni i krjeposni mladici i
nesebicni radnici zaci u svoj narod, te ga buditi na novi jos nevideni
zivot.'' (Spomenica, 61 sl.)



U Didakovoj bazilici na Sirokom Brijegu, koju senaziva ''pjesma od kamena''
i ''drama na otvorenom'', svaki hrvatski covjek Hercegbosne i svaki hrvatski
domoljub cuje ''pjesmu svoje proslosti'', svoje sadasnjosti i svoje
buducnosti. (Spomenica, 65 sl.)



U vremenu od 1911. do 1916. godine Didak Buntic je zajedno sa svojim
suradnicima i sljedbenicima utemeljio cetrdesetdvije (42) pucke skole od
Sirokog Brijega do Banja Luke i Varesa te od Tomislav Grada do Gabele i
Nevesinja. U Sirokom Brijegu je 1911. godine utemeljio cetrnaest puckih
skola u sljedecim mjestima: Siroki Brijeg (1911), Mokro (1911), Pribinovici
(1911), Dobrkovici 1911), Izbicno (1911), Turcinovici (1911), Knespolje
(1911), Britvica (1911), Uzarici (1911), Crnac Donji (1911), Crnac Gornji
(1911), Dobrkovici Donji (1911), Lise (1911) i Cerigaj (1911). Zatim je
slijedilo utemeljenje puckih skola u sljedecim mjestima: Hrasno (1913),
Kocerin (1913), Konjic (1914), Mostarski Gradac (1913), Grljevici (1914),
Goranci (1915), Cerin (1915), Humac (1916), Gradnici (1913), grude (1915),
Posuski Gradac (1916), Posusje (1916), Gorica i Drinovci (1916), Veljaci
(19--), Dobric (1913), Gabela (1916), Mostar (1913), Bukovica i Vinica u
Tomislavgradu (1917) Medugorje (1916), Nevesinje (19--), Banja Luka (1917),
Petricevac u Bosni (1917), Barlovci - Kresevo (1916), Vares (1916), Kotor
Varos (19--), Otinovci (19--).



Zadivljen uspjehom Hrvatskih puckih skola fra Didaka Buntica, tada jos mladi
teolog fra Dominik Mandic je 1914. godine nakon svecanih ispita na Sirokom
Brijegu zapisao, kako bi za ''pobijanje nepismenosti i sirenje katolicke
prosvjete u svim hrvatskim zemljama'' trebalo utemeljiti ''posebno drustvo''
na katolickim nacelima pod nazivom ''Pucka Prosvjeta''.



''Samo jedna zelja nas je morila, a ta je, da se slicne skole razsire sto
prije po svoj Hercegbosni i po cijeloj Hrvatskoj sve na vecu korist svete
vjere i Hrvatske Domovine'', pise Dominik Mandic u svojem izvijescu, a sam
Didak Buntic je postavio tezu: ''Kad bi se svuda proveo ovaj sustav, a
zupnici i ucitelju puckih skola bili za to zagrijani, preko noci bi kod nas
nestao analfabetizam. Oni sami bi s nesto malo truda, odvaznosti i ugleda
bili ne samo zupnici i ucitelji, nego jos i pravi apostoli pucke prosvjete,
koje bi narod blagoslivao i sa zahvalnoscu ih se sjecao kroz pokoljenja. To
bi bili pravi narodni heroji.''



Fra Didak je potpuno u pravu. To bi bili pravi narodni heroji! Ustvari, fra
Didak Buntic je pravi heroj Crkve i Hrvatskog naroda. On je svetac.



Didakov pokret opismenjivanja Hrvata Hercegbosne bio je nacionalni pokret. U
vrijeme odrzavanja svecanih ispita na Sirokom Brijegu Hrvati su se u
dugackim kolonama od vise tisuca osoba vec od ranih jutarnjih sati slijevali
iz svih okolnih mjesta s hrvatskim pjesmama na usnama, odjeveni u hrvatske
nacionalne nosnje i s hrvatskim trobojnicama na celu tih povijesnih kolona,
koje su krocile prema sadasnjosti i buducnosti sukladno vizionarskom duhu
Didaka Buntica.



Petnaest tisuca Hrvata, koje je pocetkom 20-og stoljeca opismenio Didak
Buntic, dalo je 150 tisuca pismenih Hrvata Hercegbosne sredinom tog
stoljeca, koji su bili ''trn u oku'' svim okupacijskim i ne narodnim
rezimima, i koji su Hercegbosnu doveli u Domovinskom ratu do konacne
slobode, za cije priznanje se jos treba samo diplomatski izboriti, a za to
priznanje treba pozvati u pomoc Petra Bakulu iz 19-og stoljeca.



Sirokobrijeska opcina zahvaljujuci Didaku Bunticu ima najveci broj visoko
obrazovanih kadrova u odnosu na broj pucanstva u svim drzavama nastalim
raspadom Jugoslavije.



Didak Buntic je njegovao hrvatske dobre obicaje, hrvatski nacin
razmisljanja, hrvatsku filozofiju, cudorede i katolicku vjeru, hrvatski
plemeniti i plemicki duh i kulturu.



Sve to je u svojoj knjizi o Didaku Bunticu sabrao i sustavno prikazao
hrvatski neumorni iztrazitelj i autor prof. dr. fra Andrija Stjepan Nikic,
koji bi se skoro mogao nadmetati i za ulazak u Ginisovu knjigu rekorda po
broju napisanih radova kao i po njihovoj tezini.



Knjiga Dr. Nikica Fra Didak Buntic hrvatski i crkveni velikan' je
leksikografsko djelo. Ta knjiga se ne moze procitati u dahu. Taj dah bi bio
vjecnost. Tu knjigu treba prelistavati, izcitavati, istrazivati,
rasclanjivati. Samo Didakova pisma u Nikicevoj knjizi zauzimaju nesto manje
od stotinu i pedeset stranica. Vec samo ta pisma bi mogla predstavljati
jednu zasebnu knjigu.



O Nikicevoj najnovijoj knjizi bi se moglo napisati vise teksta, nego sto ga
sadrzi sama ta knjiga, jer ta knjiga je toliko sazeta. Ona u sebi nosi
toliko blago, o kojem bi se mogle pisati disertacije. Zato ce ovu knjigu
moci koristiti svi iztrazitelji drustvenih, duhovnih i politickih prilika, u
kojima je zivio i radio Didak Buntic, kao i onih poslije njegova zivota, jer
on je obiljezio cjelokupnu buducnost Hercegbosne i njezina puka.



U Hercegbosni nakon Didaka nikad vise nista nece biti kao prije njega. On je
izmijenio povjest Hercegbosne. On je tvorac buducnosti Hercegbosne. Fra
Didak Buntic je OTAC HERCEGBOSNE.



Mostar, 10. kolovoz 2005.





P.S. Knjiga A. Nikic, Fra Didak Buntic. 792. str. tiskana je cetverobojno,
zlatotisak, kunsdruk papir, tvrdi uvez. stoji samo 50 KM  ili toliko u
protovrijednosti + postarina. Jedan ili vise primjeraka knjige mozete
naruciti na adresu fra Andrija Nikic, HKD Napredak, BiHercegovina 88000
Mostar, p.p. 17, Dubrovacka 4, a odgovarajucu sumu novca (KM) uplatite na
ime Stjepana- Andrija Nikic ziro racun broj: 3381601100675773 kod Zagrebacke
banke Ljubuski ili (devize) SWIFT. ZABA BA 48-10-00339-2 Stjepan Nikic.
Posaljite mi preslik uplatnice s citljivom adresom kako bih Vam postom
odgovorio na Vasu narudzbu. Obavjestavam Vas da sam samo tijekom ove
akademske godine od prodanih mojih knjiga i kalendara podijelio (44+55+8=107
potpora ucecoj mladezi + pomoc sirotinji u visini od  preko 17.500 KM. Nadam
se, to je i fra Didakova zelja, da ce i Vasi prilozi kupovanjem ove knjige
omoguciti darivanje novih potpora nasoj poslovicno nadarenoj, a siromacnoj
mladez u slijedecoj akademskoj godini.