Herceg Bosna | Deklaracija | Hrvati AMAC | Hrvati AMAC forum | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci |  Zrno//blago
 

     Biografija fra Didaka 2

 
Herceg Bosna - Hrvati
 

Biografija fra Didaka Buntica



Fra Didak Buntic roden je na Paoci 9. listopada 1871., a krsten sutradan u
Gradnicima, u obitelji Mije Buntica i Matije r. Stojic. Sutradan je krsten u
zupnoj crkvi u Gradnicima kao Franjo Buntic.

Dana 18. veljace 1888. godine na Humcu postaje franjevac i tada uzima ime
fra Didak. Za svecenika je zareden 29. srpnja 1994. Godinu dana nakon sto
postao svecenik dolazi u Siroki Brijeg gdje uz duznost profesora obnasa
duznost propovijedanja, ispovijedanja i poucavatelja puka. Svojim ucenicima
i cjelokupnom puku predstavljao je smjernicu na koji nacin doci do Boga.
Dana 4. svibnja 1911. postavljen je za ravnatelja Sirokobrijeske gimnazije i
sirom otvorio vrata vanjskim dacima iz seljackim obitelji. Uz pomoc
prijatelja, 9. srpnja 1919. osnovano je u Zagrebu konvikt za srednjoskolce i
studente rodom iz Hercegovine. Njihov topli dom ispunjala je ljubav casnih
sestara Milosrdnica vise godina. Nakon fra Didakove smrti i Konvikt je bio u
neizvjesnosti,  dok konacno, nisu zatvorena njegova vrata za herecegovacku
mladez. Dana 27. svibnja 1919. fra Didak je izabran za provincijala
hercegovackih franjevaca i sa Sirokog Brijema preselio u franjevacki
samostan u Mostaru. Na blagdan sv. Blaza 3. veljace 1922. preminuo je  od
srcane kapi u Citluku u 51. godini zivota, 34. redovnistva i 28.
svecenistva.

Jedna od njegovih najprepoznatljivinih karakteristika bila je neizmjerna
ljubav prema svome narodu, koja je postala izvoriste svih fra Didakovih
ideja i usce svih ostvarenja. Bio je istinski domoljub, borac za prava
svakog covjeka. Svojim djelovanjem predstvaljao je primjer na koji nacin se
boriti za prava svoga naroda i domovine. Bio je jedna od najutjecajnijih
osoba u Hercegovini prvih desetljeca 20 st. O liku i djelu fra Didaka
Buntica napisano je vise od 300 priloga u kojima se svjedoci njegova
odgajateljska, vjerska, graditeljska, prosvjetiteljska i kulturna uloga.

 (t. v./z. n.)



 Fra Andrijin govor o fra Didaku



LIK I DJELO FRA DIDAKA BUNTICA



U v o d



      Dragi Brotnjaci - tijekom stoljeca cijelo ovo podrucje se nazivalo
Brotnjo - dragi Gradnicani, dragi Buntici, dragi Paocani, dragi gosti i
dragi uzvanici,



Sve vas toplo pozdravljam i zahvaljujem na ovom nasem zborovanju. Hvala
zupniku fra Marinku Sakoti koji me je i na Druge Dane fra Didaka Buntica
pozvao da dodem medu vas i da vam kazem nekoliko rijeci o knjizi koja je
nastala nakon proslogodisnjih Dana fra Didaka Buntica, a posvecena je vasem
i nasem velikanu - neumrlom fra Didaku Bunticu.

      Kako se sjecate, prije godinu dana bio sam u ovoj crkvi, slusao sam
govornike koji su govorili o nasoj povijesti i djelovanju fra Didaka
Buntica. Bilo mi je zao sto su neki iznosili neke netocnosti, da ne kazem
neistine. U svom izlaganju, uz predstavljanje lika i djela fra Didaka
Buntica, upozorio sam, s jedne strane, na neke pokusaje i uspjehe u Crkvi, a
s druge strane na propuste, da ne kazem nemarnosti u pokrajinskoj Crkvi
prema franjevackim velikanima, da ne kazem svecima. Kroz minulo vrijeme
obradovala me cinjenica da je doslo do nekih pomaka.[1]

      S fra Didakom Bunticem «susreo» sam se jos kao student teologije.
Citajuci nove prikaze njegova zivota i rada, u pameti mi se formirala slika
jednog cesce spominjanog franjevca za koga sam cuo po koje svjedocanstvo od
fra Tome Zubca, fra Voijislava Mikulica i jos nekih. Pronasao sam i procitao
fra Didakovov zitovotopis sto ga je 1938. objelodanio fra Oton Knezovic.
Ponesto sam procitao u casopisima na koje sam naisao za vrijeme studija,
posebice za vrijeme uredivanja Franjevacke knjiznice na Humcu. Tada sam, pun
poleta prema franjevackim velikanima, predlozio provincijalu fra Rufinu
Silicu da se iduce 1971. pripremi i proslavi stota obljetnica rodenja fra
Didaka Buntica. On se ozario tom idejom, mene potapsao po ramenima i
potvrdno rekao: Mali, to je lijepa ideja, ali zahtjeva puno studija, truda i
vremena. Slijdece godine, nakon zavrsetka studija postavljen sam za mestra
bogoslova na Humcu. Dao sam se na prikupljanje podataka o fra Didaku i
napisao jedan recital. Uz pomoc bogoslova mi smo taj recital izveli u
crkvama na Humcu u Ljubuskom i na Sirokom Brijegu. To su vjernici s
odusevljenjem pozdravili, primili i odobrili, a znao sam da komunistima nije
bilo drago velicanje jednog fratra. Tu sam zapoceo svoje razgovore s fra
Didakom, ali je taj podvig ubrzao moje korake i susrete s fra Didakovim
suvremenicima i spasenom djecom, odnosno njihovim potomcima. Potom su
slijedile pojedine prigode i pojavljivanje mojih clanaka, studija i knjiga.
S ove dvije knjige - Fra Didak Buntic i Sirokobrijeska bazilika - majka
mucenika, Mostar, 2005. broj mojih objavljenih radova popeo se na
dvadeset.[2]

       Na temelju desetljecima prikupljane dokumentacije i podataka, do
kojih sam uspio doci, prije godinu dana, ukratko sam vam predstavio fra
Didaka Buntica. Rastali smo se s nadom da ce se Dani fra Didaka Buntica
nastaviti. Posao sam iz Gradnica s obvezom da pruzim fratrima u ruke
opsirniju povijest franjevaca u Hercegovini[3], a puku, koliko je moguce
potpuniju i dokumentiraniju, monografiju o fra Didaka, te povijesnu
povezanost Sirokobrijeske bazilike sa srednjovjekovnim crkvama, statisticke
podatke sa sjecanjima i s kracim zivotopisima te podatke o 2.167 zrtava
Drugog svjetskog rata i poraca u tom kraju.[4] Da nisam mirovao, potvrduju i
najnovije moje tri knjige[5]. Knjige nude podatke i daju svjedocanstva o
hrvatskim, crkvenim i franjevackim velikanima. A medu tim velikanima posebno
mjesto pripada fra Didaku Bunticu.[6]



1. Karakteristike fra Didakova zivotopisa



      Radostan sam sto su Brotnjo i Gradnici imali u svojoj proslosti dosta
velikana, uvjeren sam da ih ima i danas i da ce ih imati i u buducnosti.
Medu velikanima posebno mjesto je zauzeo fra Didak Buntic.[7] Roden je 9., a
krsten 10. listopada 1871. na Paoci u siromasnoj ali poboznoj obitelji. Na
krstenju su mu roditelji dali ime Franjo. To je ucinjeno providonosno. U
Franjevacki red je stupio 18. veljace 1888. i dobio ime fra Didak. Za
svecenika je zareden 1893. godine. S tim je imenom prozivio svoj vijek - jos
34 godine svoga zemaljskog zivota, te usao u povijest i u njoj ostao.
Tijekom skolovanja fra Didak je shvatio osnovnu misao i zelju sv. Franje
Asiskog: solidarizirati se sa siromasnima. Tada je fra Didak otkrio u
franjevastvu blagu unutarnju srecu, izraz visega zivota, zajednistvo s
generacijama franjevaca koji su blizu sedam stoljeca ukopani u srca
hercegovackih katolika sto se ne da nicim iskorijeniti. Zajednistvo s Isusom
Kristom preko obitelji sv. Franje dala mu je sigurnost da ne idu u smrt nego
u zivot. U zivotu, posebice za godina gladi[8] dokazao je da su siromasi u
sredistu njegove pozornosti. Tako je ostavio zivotnu priroritetnu poruku
opredijeliti se za siromasne, dijeliti posjed s drugima te tako razmak do
siromaha skratiti dijeleci siromastvo s njima. Ne manje vazno od imati jest
biti dom. A onaj tko je dom, vec prebiva u vjecnosti. U Bozjem domu, koji ni
na koji nacin nije odmaknut od nas. Do ljudi - i do svakoga od nas - je da
to srcem prepoznamo. Da srcem to dozivimo. A kad se covjek odluci zivjeti po
svome srcu, on nalazi dom koji je Bog za njega zamislio vec kad ga je
pozelio.[9]

Kao krscanin bio je ganut pokretom, jer je njegovim pozivom postao
blagovjesnikom koji pokrece prije nego bude prekasno. Poput apostola i
franjevackih misionara trcao je svijetom da bi ljudima prenosio vijest o
pobjedi zivota, o Gospodinovu uskrsnucu. Jer Uskrsnuli (Isus) cini zivot
ljudi neprekidnim blagdanom (Sv. Atanazije). Ta cinjenica nas povezuje sa,
za brojne neocekivanim i iznenadnim, casom fra Didakova prijelaza iz
vremenitosti u vjecnost 3. veljace 1922. na Citluku. To donekle izrice zapis
o njegovoj smrti: Hercegovcu je bilo tesko shvatiti da je njegov branitelj,
vojvoda Hercegovine, otac i majka, ucitelj i branitelj, dobrotvor i voda,
zvijezda hercegovacka, najveci dobrotvor hercegovackih Hrvata, najbolji sin
Hercegovine, najposteniji Hrvat, nas Leonida, nas Mojsije i nas Ciril i
Metod , nas Spasitelj, Dobri pastir.. . . umro. Fra Didak je uistinu bio
dobri pastir, jer nije zelio nista za sebe, vec je zelio sve samo za druge,
jer se nesebicno predavao, jer nije umro zbog svoje slabosti i nemoci, vec
zbog ljubavi. A Bog pun ljubavi i dobrote ocituje se u Dobrom pastiru. Fra
Didakovo tijelo je 16 godina pocivalo na Podadvoru. Nakon 16 godina otkopano
je, i na opce iznenadenje, pronadeno netaknuto. Preneseno je u pocincani
sanduk, zaletovano i prevezeno na Siroki Brijeg da pociva u svojoj
bazilici.[10] Ali, fra Didak Buntic je covjek koji je nadvladao smrt!



2. Fra Didakove napisane misli



      Sv. Pavao, sv. Franjo, vise od tisucu hercegovackih franjevaca i
veliko mnostvo nasih preda, fizicki, vise nisu toliko stoljeca i desetljeca
s nama, ali jos jednako jest medu nama prelijepi broj njihovih bica -vezanih
uz njihove zivote - te uzornih i svetih nasih preda, tolikih franjevaca i
nasih roditelja, i tolikih nasih svetih i plemenitih osoba. Tomu je tako i s
fra Didakom Bunticem: njega, fizicki, vise nije (tek 83 godine), ali u
sveukupnosti zivota, dok se bude citalo u jeziku, kojim je on pisao bit ce
njegovih prelijepih bica i toponima, kao i brojnih franjevaca i poruka. Kako
su gorka i cemerna bila ona vremena strasnoga Prvog svjetskog rata bas za
nasu Bosnu i Hercegovinu. I posljednja kap mlijeka otimana je dojencadi s
usta. I kako je bolan bio jauk fra Didaka Buntica: neka se barem spasu
djeca. I tko bi opisao tesku bol fra Didakovu tih krvavih casova, njegova
putovanja i obijanja gluhih pragova, molbe, suze, zaklinjanja! Svi ce oni
prepoznavati i divit se kakvu dusu i srce je imao fra Didak Buntic s Paoce,
iz Gradnica, Hercegovine,. ili drugim rijecima Hrvat, krscanin, franjevac i
svecenik. Na njegovu liku se obistinjuje molitva: Gospodine daj mi da budem
sunce sto obasjava svakidasnjicu. Daj mi da budem rosa zahvaljujuci kojoj
Hercegovina moze procvasti. U ratnom ozracju fra Didakov pozdrav upucen
drzavnim vlastima je odjekivao: Morientes te salutant - Pozdravljaju te
umiruci! U znak visestruke i nemjerljive zahvalnosti upucene fra Didaku
Bunticu i njegovim suradnicima, generacije spasenih i njihovi nasljednici s
ponosom organiziraju Dane fra Didaka Buntica sa zahvalnim izricajima:
Viventes te salutant - Fra Didace, Zivi te pozdravljaju!

      Nakon tridesetogodisnjeg rada i pronalazenja dokumentacije o fra
Didaku i pisanja ove monografije cesto mi je padala na pamet poruka Ive
Andrica: "Kada bude smak svijeta i vise nitko ne ostane ziv, franjevci ce
plivati na povrsini kao ulje na vodi! " Fra Didak zaista pripada krugu
najistaknutijih hrvatskih i crkvenih velikana ne samo na Paoci, u
Gradnicima, u Hercegovini, nego i medu hrvatskim narodom i hercegovackim
franjevcima posljednjih desetljeca 19. i prvih godina 20. stoljeca. On je
jedinstveni i rijetki fenomen. Ljepoti njegove vanjstine, njegovu muzevnom
stasu, koji je svojstven sinovima hercegovackog krsa, ponosnom i otmjenom
celu, bistrim lijepim ocima, vjecito veselome i nasmijanome licu pridruzila
se jos veca ljepota srca i duse - sto su i umjetnici zasvjedocili
posredstvom objavljenih portreta. Bez ikakve sumnje neki umjetnici i
nadareni mladici i djevojke proslavit ce se portretima fra Didaka Buntica



3. Neka fra Didakova djela



      U sirokobrijeskom kraju ostavio je neizbrisiv trag u duhovnom,
kulturnom i graditeljskom zivotu Herceg-Bosne. Fra Didak je veliki i iskreni
domoljub, veliki covjekoljub i pravi bogoljub. Taj velikan srca, uma i
zrtvovanog zivota usao je u legendu i prepoznatljiv je po sirokobrijeskoj
bazilici (1905.-1914.). Tu je, naime, podigao baziliku Uznesenja Blazene
Djevice Marije na nebo, baziliku koja, premda jos s nezavrsenim zvonicima,
sabire i pamti europsko graditeljsko umijece proslih stoljeca i predstavlja
biser katolicke i krscanske graditeljske bastine.

      Zapamcen je, nadalje, i po gospodarskim podvizima, opismenjenoj
Hercegovini - za brojne nadarene siromahe pribavio je stipendije za studij u
europskim zemljama, kroz nekoliko godina hercegovacki studenti su imali
siguran krov nad glavom i kruh za prehranu u njegovu konviktu. Prepoznatljiv
je po sirokobrijeskoj gimnaziji i dackom domu za vanjske dake, a posebice po
spasenom stanovnistvu (17.000 djece), zastiti vojnika i puka. Naime, za
vrijeme Prvog svjetskog rata vidio je pokolj hercegovackih ratnika,
deportacije, prisilne marseve, umiranje od gladi, zedi. Bez obzira na zene,
djecu, starije, bolesne (.) njihovu postojanju morao se uciniti kraj sve s
ciljem potpunog istrjebljenja hrvatskog naroda iz Herceg-Bosne. Medu
rijetkima to je uvidio fra Didak Buntic i tome se suprotstavio. Obuzimala ga
je neopisiva tuga kada su neki ljudi u ime vjere zatvorili putove i porusili
sve sto je uspio sagraditi. Nastupila su iskusenja da nauci slusati i
trpjeti. Motiv genocida bio je teznja za stvaranjem ciste vjerski,
osvjesceno nacionalne i hibridne drzave (islamska vjera, muslimanska rasa i
muhamedanska drzava) pod idejom panislamizma i panturkizma. Herceg-Bosnu je
trebalo ocistiti od hrvatskog i katolickog puka na celu s franjevcima.
Umiranje od gladi, nestajanje na frontama, u medicinskim knjigama
registrirali su kao prirodnu smrt ili nesretne slucajeve. Nijekanje ovog i
vise primjera genocida iz povijesti bosansko-hercegovackih krscana jest
najbrutalniji prijezir katolickih zrtava u Herceg-Bosni. Fra Didak je to
prepoznao i dodao povijesti hrvatskog puka dionicu patnje, brige i ljubavi.
Navedenim cinjenicama fra Didak je naucio da se Evandelje ne razumije ako se
samo cita; ono se razumije ako se zivi.

      Ponovio bih i sada ono sto mi je prije trideset i pet godina rekao
Ante Pandzic: Ja sam ziv i to je moj govor o fra Didaku Bunticu, te nadodao,
ne samo ja, nego i mojih pet sinova i dvadeset i sedam unuka. To moze
ponoviti nas narod na Paoci, u Gradnicima, u Citluku, u cijeloj Hercegovini
(Fra Didak., str. 468.). Da nas Hrvata u Hercegovini ima ovoliko, treba
zahvaliti fra Didaku Bunticu i njegovim pomocnicima koji su spasili nase
prede u godinama gladi.

      U razdobljima postturskim, gotovo cijelog svog preostalog zivota fra
Didak je bio na strani potlacenih, siromasnih, nepismenih, zatucanih,
progonjenih, nemocnih, ozigosanih, bespravnih, mucenih, gladnih,
iskoristavanih, obezvrijedenih, zapostavljenih, prezrenih, bezimenih,
odbacenih, ugrozenih, napustenih, umirucih. - jednom rijecju, medu onima
kojima su se rijetki priblizavali i pruzali ruku spasiteljicu, kruh zivota i
rijec utjehe.

       Nije htio dopustiti da hrvatsko pitanje na nasim podrucjima ne
postoji. Hrvatski narod je ovdje vise puta stajao pred istrebljenjem, a o
tom istrebljenju u Bosni i Hercegovini se cuju glasovi nijekanja genocida.
(Nazalost, na pocetku 21. stoljeca to brojni ne uvidaju. Pa i medije nam
dokidaju - najmocniji medij TV na hrvatskom jeziku nam ne daju!) Ukratko,
fra Didak je cjelokupnim svojim djelom hrvatskom puku i zajednici koja nosi
casno ime franjevacka podigao spomenik trajniji od mjedi. Zaliboze, fra
Didak je bio zadnji kod nas koji je uspio ujediniti politiku sa svecenickim
pozivom.



            4. Spomenik zahvalnosti fra Didaku Bunticu



      Iznad crkvenih vrata na staroj crkvi u Gradnicima 1971. postavljena je
skromna ploca s upozorenjem: Najvecem dobrocinitelju. Red bi bio, a to i
zahvalnost trazi da se podigne dostojan spomenik fra Didaku Bunticu u sred
Citluka i da se uredi njegovo prvo pocivaliste na Podadvoru. Time biste
ispunili veliku i svetu duznost da draga uspomena i naseg fra Didaka nade
trajan spomen u svojom dragom zavicaju, na domak svog vjernog puka, gotovo
osam stoljetnog djelovanja franjevaca medu njim, te poruku politicarima i
mladezi koja se sprema za zivot novih narastaja. Pred mojim ocima promatram
mladolika fra Didaka Buntica koji pred svojom bazilikom jednom rukom dijeli
kruh izgladnjeloj djeci, a drugom pruza knjigu hercegoackom pucanstvu.[11]

Uz to ne zaboravimo da je ova knjiga veca od svih spomenika, jer ona gradi
spomenik fra Didaku Bunticu u srcu svakoga koji je cita. Ova knjiga bit ce
svjetlosni far sto nikada ne trne i sto ce kroz duga vremena svijetliti
nasim mladima da na svome putu nikada ne zadu na stranputice. Bit ce im
primjer kako se predano i pozrtvovano sluzi Bogu, narodu i zemlji svojoj, u
cednosti i poniznosti, ali cuvajuci cisti obraz, stari ponos i postenje i
tvrdu vjeru otaca svojih, cvrstu i neslomljivu volju kada god zaprijeti
opasnost najvisim idealima ili zivotnim interesima nasega krsa i kamena. U
koricama ove knjige nije tama nego svjetlost jer je Didakovo veliko srce
gorjelo i izgorjelo u ljubavi za sve svoje, za bracu svoju, za pravdu i
istinu. Knjiga ova, konacno, bit ce ognjiste ljubavi i bratstva, sloge i
mira medu jednokrvnom bracom. Mrznja je prolazna, ljubav je vjcna!



Umjesto zakljucka



Pred ocima mojega duha, dok sam pisao monografiju o fra Didaku Bunticu i
nakon njezina objavljivanja, stoji fra Didak Buntic kao veliki ucenjak
prakticnog djelovanja i prijatelj hercegovackog seljaka - posebice njegove
djecice, pokretac, dusa hercegovackog puka, kao sveti franjevac i svecenik,
pa ta sveta uspomena utisnula mi je pero u ruke, da s ovo nekoliko rijeci
njegovom liku i ovom studijom postavim sto dostojniji okvir. Po svojim
djelima i porukama fra Didak je i covjek nasega vremena. Dao Bog da se na
pocetku 21. stoljeca sto vise ljudi, posebice iz redova franjevaca, ugleda u
njega. Zelim da uspomena na oca i vodu hercegovackog puka uvijek u nasem
narodu ostane zahvalna i ziva. Fra Didak je bio covjek, franjevac i svecenik
koga nije tesko pribliziti ljudima koji se jos i danas jeze od siromastva i
gladi. Ali, danasnjem covjeku, koji je duhovno izvjetrio, nije lako
prodrijeti u njegov misaoni svijet, u dubinu njegove vjere i zanos ljubavi.
Svjestan toga trudio sam se prodrijeti u tajnu fra Didakove duse,
otkrivajuci u njoj otajstveni svijet milosti, bozanske iskre, koje su se
razgorjele u velicanstveni zivotni pozar, prozet trajnom Bozjom prisutnoscu
i ljudskom toplinom. Zelio sam narisati njegov autenticni lik, podici
spomenik covjeku koji je spasio od sramote 20. stoljece, jer je pred
zastrasenim svijetom stajao gorostas kao onaj koji je pozivao na pouzdanje.

      Nakon ovih nekoliko rijeci upucujem poruku sv. Augustina, koji je
rekao: Tolle et lege - Uzmi i citaj! Knjige, a posebice ovu o fra Didaku
Bunticu, preporucam vam sa zeljom da ude u svaku vasu kucu i obitelj, da je
citate i da ona u vama ne samo podigne spomenik fra Didaku Bunticu, nego da
vas povuce da i vi svojim zivotom, radom, stavom i karakterom budete sto
slicniji njemu. Hvala Vam sto ste dosli na ovo zborovanja, ali zelim da se
vratite svojim domovima sa svojim fra Didakom - on ce vas ne samo trajno
poucavati nego ce biti s vama - dijeliti s vama dom.



Mostar-Klobuk-Gradnici, 8. listopada 2005.



Knjiga «Fra Didak Buntic- hrvatski i crkveni velikan» na 734 str. govori o
liku i djelu fra Didaka Buntica, ciji je duh i danas prisutan u nama.

Knjiga je podijeljena u 7 dijelova.

-     «Hercegovina»

-     «Zivot i fra Didakove napisane misli»

-     «Fra Didakova djelovanja»

-     «Drugi o fra Didaku»

-     «Ustavi i fra Didakovo covjekoljublje»

-     «Pogled u buducnost»

-     «Dodaci»



U prvom dijelu autor upoznaje citatelje s rodnim krajem fra Didaka Buntica i
o politickom zivotu Hercegovine, od kraja 19. - sredine 20 st. Drugi dio
govori o fra Didakovom skolovanju i djelovanju u Sirokom Brijegu. U Siroki
Brijeg sa sobom je donio neizmjernu energiju koja se ogledala kroz
odgojno-profesorski rad. U radu s ucenicima uvijek je postupao s puno
ljubavi usadujuci u njima samosvijest, postenje i osjecaj odgovornosti.



U trecem dijelu autor je predstavio fra Didakovo djelovanje koje se ogledalo
u podizanju gospodarstva, gradnji crkvi i prosvjetnom radu. Usprkos
cinjenici da je hercegovacko tlo kamenito s malo obradive zemlje i time
gospodarski nije bilo razvijeno, fra Didak je svojim radom podigao
gospodarstvo. Za svoj rodni kraj Hercegovinu uvijek je isticao da nema
plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje kao sto je Hercegovina. Glavnim
krivcima za stanje u kojem se Hercegovina nalazila u tom vremenu on je
smatrao strance. U svome radu na podizanju gospodarstva krenuo je od
franjevackog samostana, obradivanjem polja, kalemljenjem vocki i uredivanjem
vrtova. Seljake je poducavao kako da obraduju i racionalno iskoristavaju
zemlju i posjede. Zapoceo je i sirokobrijesku baziliku 1905. te gradio
kanale za navodnjavanje, duhansku stanicu, otvarao skole i elektrane.

Rad na spasavanju hercegovacke sirotinje je bio jedan od brojnih uspjesno
ostvarenih akcija. Kada je izbio Prvi svjetski rat covjecanstvo se naslo u
teskim vremena jer je zavladala glad. Odlucan da se bori protiv gladi, fra
Didak je hercegovacku djecu vodio iz Hercegovine u Slavoniju i Banat a za
odrasle je prosio kruh i odjecu od svojih prijatelja i dobrocinitelja u
Hrvatskoj. Ljudima koji su ostali za vrijeme rata u Hercegovini fra Didak i
njegovo dobrocinstvo su bili jedini spas od gladi. Za njih je fra Didak
otvorio kuhinju za sirotinju za koju je sam nabavljao hranu.

Fra Didak Buntic odlucno se protivio tadasnjim politicarima u cilju
stvaranje ravnopravnosti zivota hercegovackog kraja s drugim krajevima u
drzavi.


 

                   

Herceg Bosna 



[1] Fra Petar Bakula, Patnje ili Zrtvoslov u Franjevackoj misiji u
Hercegovini, pogl. XII.



[2]  P. Bakula, Patnje ili Zrtvoslov u Franjevackoj misiji u Hercegovini,
pogl. XII.

[3] Dr. fra Andrija Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci izmedu 1844. i
1944. godine, Mostar, 1996., str. 128.

[4] A. Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci.str. 118.



[5]  A. Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci.str. 113.

[6]  Vecernji list, Zagreb, 8. kolovoz 2005., str. 4.

[7]  A. Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci.str. 119.

[8] A. Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci.str. 143.

[9] A. Nikic, Hercegovacki i bosanski franjevci.str. 181 sl..

[10] Konkretno od 12 godine.

[11]  Andrija Nikic, Fra Didak Buntic - hrvatski i crkveni velikan, Mostar,
2004., str. 619.-642.