Deklaracija o ustavno-pravnom položaju Hrvata u BiH usvojena u Nemu

Na znanstvenom skupu pod nazivom Ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u BiH- jezik, obrazovanje, kultura i mediji, održanom u Neumu 27. i 28. listopada 2005. godine u organizaciji i uz sudjelovanje i vođenje Hrvatskog društva za znanost i umjetnost BiH i Sveučilišta u Mostaru, te uz djelatnu podršku Hrvatske zajednice Herceg-bosne, HKD Napredak, ogranaka Matice Hrvatske u BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Udruge hrvatskih novinara u BiH, mnoštva mjerodavnih znanstvenika iz BiH, Republike Hrvatske, Europe i svijeta svojim su motrištima, prosudbama i izjavama pridonijeli boljem i cjelovitijem shvaćanju, proučavanju, čuvanju i razvitku hrvatskog jezika, obrazovanja, kulture i medija u BiH.

Potaknuti sadašnjim neravnopravnim ustavno-pravnim i stvarnim položajem hrvatskog naroda u BiH, koji se ogleda u raseljenosti i nemogućnosti povratka u sva područja BiH, a poglavito na prostore RS-a, a u povodu 10. obljetnice Daytonskog sporazuma, pozivamo sve relevantne međunarodne i domaće čimbenike na brzu i djelotvornu izgradnju novoga, pravednog i održivog ustavno-pravnog i državnog uređenja BiH koji će jamčiti mir, suživot, politički, gospodarski i kulturni prosperitet svih naroda i građana BiH. U tu svrhu usvajamo i donosimo sljedeću

DEKLARACIJU O USTAVNO-PRAVNOM POLOŽAJU HRVATA U BIH

O USTAVNO-PRAVNOM POLOŽAJU

Sukladno europskim poveljama i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, kao i drugim međunarodnim dokumentima, izjavljujemo da je hrvatski narod, koji već 14 stoljeća živi na prostorima BiH, stekao neupitna i neotuđiva prava na samoodržanje, jednakopravnost i politički subjektivitet, te potpuno jednaka prava na BiH i jednak udjel u vlasti BiH kao i druga dva konstitutivna naroda. Ispunjenje ove temeljne postavke preduvjet je za opstanak države BiH kao zajednice konstitutivnih, jednakopravnih i suverenih naroda- Bošnjaka, Hrvata i Srba i svih njezinih građana, ali tako da nijedan narod neće i ne može drugom narodu osporavati ili priječiti njegova vlastita prava.

Konstatirali smo veliki doprinos Daytonskog mirovnog sporazuma zaustavljanju rata i uspostavi mira, ali i njegov veliki nedostatak sadržan u Aneksu IV-Ustavu BiH, kojim je uspostavljena nelogična, asimetrična i nefunkcionalna država, sastavljena od dva entiteta za tri konstitutivna naroda. Tijekom njegove desetogodišnje primjene svi su politički i drugi procesi usmjeravani tako da su dva naroda postala dominantna u tim entitetima: Srbi u RS-u, a Bošnjaci u FBiH. Time je hrvatski narod doveden u stanje političke i kulturne neravnopravnosti i majorizacije, pri čemu je suočen s fizičkim nestajanjem, gubitkom statusa konstitutivnog naroda i svođenjem na status nacionalne manjine, jer samo on nema na raspolaganju institucije niti učinkovite mehanizme zaštite svojih vitalnih nacionalnih interesa.

Korijen te neravnopravnosti je entitetska struktura države, koja se treba promijeniti da bi BiH postala stabilna, samoodrživa i demokratski uređena pravna i socijalna država ravnopravnih naroda i punih ljudskih prava svih građana. Do takve BiH, koja će se moći uspješno pripremiti i postati članicom Europske unije, moguće je doći samo demokratskim ustavnim promjenama, koje će otkloniti i iskorijeniti uroke neravnopravnosti naroda i građana, te nefunkcionalnosti države.

Polazeći od znanstvenih spoznaja i praktičnih iskustava, smatramo da u dogovoru s predstavnicima srpskog i bošnjačkog naroda i međunarodne zajednice BiH trebamo urediti kao složenu saveznu državu, sastavljenu od tri federalne jedinice i s tri razine vlasti. Budući da jedino republika kao demokratski oblik vladavine naroda podrazumijeva i jamči najviši stupanj demokracije te političke, kulturne i svake druge autonomije, zalažemo se za uspostavu tri republike, za tri suverena i konstitutivna naroda, što je u punoj suglasnosti s odredbama Pakta UN-a o građanskim, socijalnim i kulturnim pravima o jednakosti svih naroda bez obzira na njihovu brojnost.

Ako se u demokratskoj raspravi o novom ustavnom uređenju pokaže da je moguće iznaći punu suglasnost s druga dva naroda o mogućem drukčijem uređenju, u kojem bi federalne jedinice bile županije-kantoni, regije i slično, a koje bi imale odgovarajuću zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, hrvatskom narodu odgovora i svako takvo uređenje budući da bi i ono sve narode, nacionalne manjine i građane stavilo u istovjetan i jednakopravan položaj.

Jedino na takvim osnovama moguće je BiH urediti kao demokratsku, samoodrživu i stabilnu državu, u kojoj bi njezini narodi i građani, te domaće politike i o naroda izabrani političari, na sebe preuzeli upravljanje i punu odgovornost za daljnju sudbinu zemlje. Potpuno privrženi cjelovitosti BiH u njezinim vanjskim, međunarodno priznatim granicama smatramo da u Ustav treba ugraditi i snažne mehanizme zaštite pune teritorijalne cjelovitosti, kao i jamstva međunarodne zajednice, koje bi onemogućili bilo kakve separatističke ambicije i tendencije upravljene u pravcu podjele države.

O JEZIKU

Hrvati u BiH rabe, prihvaćaju, čuvaju i razvijaju hrvatski standardni jezik, pismo latinicu kao jedinstvenu i samosvojnu tečevinu Hrvata uz ostale kulturne i duhovne značajke svoga identiteta.

Hrvatski jezik u BiH ima prirodnu i povijesnu utemeljenost kao i ustavno-pravnu, zakonsku nominiranost, teorijsku i praktičnu osnovicu.

U svim područjima-kulturnim, obrazovnim, znanstvenim, političkim ustanovama i medijima- gdje su Hrvati u većini, ili gdje uopće sudjeluju, zajamčena je uporaba hrvatskog jezika.

Poglavito u školama u BiH i na Sveučilištu u Mostaru gdje u većinskom broju djeluju Hrvati treba dati osobitu znanstvenu-teorijsku pozornost, kao što i praktičnu uporabu hrvatskog jezika treba stalno pratiti, njegovati i usavršavati uz poštivanje znanja i njegovanja osjećaja prema nacionalnoj kulturi i identitetu uopće..

Na Sveučilištu i školama, napose, treba izvoditi nastavni proces po vlastitim programima i na hrvatskom jeziku gdje god za to ima mogućnosti s obzirom na učeničku i nastavničku populaciju.

Ocjenjujući kako je u BiH na djelu potiskivanje, zaobilaženje pa i negiranje službene i javne uporabe hrvatskog jezika, u administraciji, prosvjeti, kulturi, medijima i drugim javnim krugovima ustanovama, odlučno se protivimo svim pokušajima nasilništva kao i svakog oblika unitarizacije jezične politike „bh standarda“, bez obzira na njihov oblik i izvorišta.

Stoga sudionici ovog znanstvenog skupa u svrhu čuvanja, njegovanja i promicanja hrvatskog jezika od svih znanstvenih, prosvjetnih, kulturnih, strukovnih, nakladničkih, medijskih, administracijskih, političkih i inih ustanova koje se bave ili pak služe hrvatskim jezikom traže:

Na temelju pozitivnih jezikoslovnih i književnih (filoloških) dostignuća u nas i u svijetu njegovati i razvijati hrvatski standardni jezik kao jedinstveni jezik svih Hrvata.

Rad na oš većem jačanju kroatističkih kadrova i razvitku znanstvenih ustanova i svake druge valjane osnove na usavršavanju hrvatskog standardnog jezika u teoriji i praksi.

Redovito i organizirano pružati strukovnu jezikoslovnu pomoć obrazovnim, kulturnim, medijskim i drugim javnim ustanovama u razvitku i širenju hrvatskog jezika i hrvatske kulture uopće.

Sa srodnim znanstvenim, strukovnim i inim ustanovama razvijati valjane moguće oblike suradnje, bilo da su iz BiH, RH ili inozemstva.

Okupljati, afirmirati i honorirati znanstveni i stručni kadar kao i njihove ustanove: vrednovati i poticati sve valjane oblike njihova rada u jezikoslovnim, obrazovnim, medijskim, administrativnim, kulturološkim i sličnim poslovima.

O MEDIJIMA

U cilju razvijanja i održavanja svog narodnog identiteta, hrvatski narod u BiH želi i treba imati javne informativne ustanove. Treba i u okviru Javne RTV BiH imati rtv kanal na hrvatskom jeziku kako to danas u BiH imaju Srbi i Bošnjaci, neovisno o činjenici kako se oni nazivaju.

Pozivamo se na članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim se jamči pravo na slobodno izražavanje i informiranje. Ovim se člankom ne štite samo individualna prava na medijske slobode, već se propisuje i obveza da se osigura pluralizam mišljenja i kulturne raznolikosti medija u interesu provođenja demokracije i slobode informiranja za sve što danas, nažalost, ne postoji u BiH. U članku 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ističe se obveza da se mora osigurati uživanje prava i sloboda iz Konvencije bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, između kojih je i pravo na uporabu svog jezika u informiranju. Pozivamo se i na druge međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima te na postignute standarde u drugim europskim multietničkim i demokratskim zemljama.

Postojećim i predloženim zakonskim rješenjima Hrvati u BiH, naša narodna kultura te hrvatski jezik stavljeni su u diskriminirajući položaj u odnosu na dva druga naroda, čime se ugrožava politički i kulturni identitet hrvatskog naroda u BiH.