Piše prof. dr. Božo Goluža

Logor u Bjelovaru

Posljednjih tjedana bili smo svjedoci još jednoga "velikog svjedočenja" pred haaškim tužiteljima i sucima. Kao svjedok optužbe protiv šestorice Hrvata iz BiH (Jadranka Prlića, Valentina Ćorića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka i Berislava Pušića) pojavio se Josip Manolić, nekadašnji hrvatski premijer, predsjednik Sabora i šef hrvatskih tajnih službi. Uz ono što je na sudu izgovorio, vrijedno je bilo zapaziti i stil i ton kojim je govorio o optuženim Hrvatima, ali i uopće o Hrvatima u Hercegovini. Blago rečeno, u svakoj Manolićevoj riječi mogla se iščitati netrpeljivost prema ovom dijelu hrvatskoga nacionalnog korpusa.

Prema onomu što je došlo do šire javnosti Manolićevo svjedočenje bilo je puno kontradikcija. Čas je tvrdio jedno, čas drugo, a da ne govorimo koliko je njegovo sadašnje pričanje bilo u nesuglasju s onim što je pričao nekoliko godina prije, te napose s onim što je govorio 1993. god. kad je izjavljivao da se ne protivi postojanju Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Šestoricu Hrvata, a i one što su se prije njih pojavljivali pred spomenutim sudištem, kao i mnoge koji se nisu tamo pojavili najčešće i najžešće se tereti da su radili na razbijanju i podjeli BiH. U takvim prigodama neizostavna je tema sastanak predsjednika dr. Franje Tuđmana sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., što se povezuje s dogovorom ove dvojice predsjednika o podjeli BiH. Kontradikcije Manolićeva svjedočenja u ovom slučaju očituju se u izričaju da su se dvojica predsjednika "načelno dogovorila", pa onda da su se "dogovorili" i na kraju da Tuđman "nije bio za podjelu BiH". Dakle, ovdje se nagađa o nečemu za što je netko navodno bio, a ne o nečemu što je netko učinio. Pritom se zaboravlja da su u to vrijeme na sve strane crtane nekakve diobene karte. Mnogi su na svoj način dijelili tu BiH i na kraju podijelili su je tzv. sporazumom u Daytonu na dva dijela. Ovdje, čini se, nije problem dijeli li netko tu nesretnu zemlju, nego tko je dijeli. Ovakva podjela između srpskoga i muslimanskoga naroda izgleda da ne predstavlja nikakav problem onima koji u konačnici odlučuju o sudbini ove zemlje. Za njih, ali i za mnoge u Hrvatskoj, a napose za hrvatski medijski prostor, Hrvatska Republika Herceg Bosna jest samoproglašena i takozvana, a "Republika Srpska" nije samoproglašena niti takozvana, nego obadvije riječi velikim slovima kao, recimo, Republika Hrvatska.

Kako je zaključio i jedan od odvjetnika optuženih u ovom haaškom procesu, Manolić je na svjedočenje došao s jednom jedinom nakanom: koliko je moguće više oblatiti pokojnoga predsjednika Tuđmana i njegove vjerne suradnike, te Hrvate u Hercegovini prikazati kao neke mračne tipove koji samo gledaju gdje će koga prevariti i učiniti kakvo zlo. On govori o "hercegovačkom lobiju" gotovo kao o nekakvoj "terorističkoj organizaciji", koja ne samo terorizira okolinu, nego čak razbija države. Kako sam kaže, to je bio razlog njegova razlaza s predsjednikom Tuđmanom.

U ovom Manolićevu iskazu pljuštale su optužbe na predsjednika Tuđmana. Tako ga optužuje da je vodio "dvojnu politiku prema BiH, jednu koja je bila za očuvanje njezine cjelovitosti, a drugu za njezinu podjelu". Samo se pitamo kakva se to mogla voditi politika u ratu gdje su Srbi okupirali 70 % teritorija, a muslimani od Srba izgubljeni prostor pokušavali nadoknaditi na hrvatski račun. Manolić također optužuje predsjednika Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška za slanje hrvatskih vojnika u BiH. Gdje je ovdje licemjerju kraj?! Mudžahedini dolaze iz raznih arapskih zemalja i u "ime Alaha" zatiru hrvatske prostore i osobe, a da Hrvati s druge strane granice, ito porijeklom iz BiH, zator svoje braće gledaju skrštenih ruku, te ne smiju braniti ni svoje roditelje ni roditeljski dom?! Međutim, i sam je Manolić priznao da je vlada u Zagrebu pomagala Armiju BiH, da su muslimanski piloti obučavani u Zagrebu, da su u hrvatskim bolnicama liječeni muslimanski ranjenici, te da su desetci tisuća muslimanskih izbjeglica našli svoje sklonište u Hrvatskoj. Očito, pravi ratni neprijatelji ne komuniciraju na ovaj način.

Vidimo, Manolić je jedan od "krunskih svjedoka" u procesu šestorici optuženih Hrvata iz BiH. Haaški sud sam o sebi dostatno govori pozivajući ovakve ljude za svjedoke protiv optuženih Hrvata.

Tko je Josip Manolić? Ovih dana razgovarao sam s jednim "drugim svjedokom" koji se kao razvojačeni domobranski vojnik 1945. god. našao u zloglasnom partizanskom logoru u Bjelovaru, s oko 4500 sebi sličnih unesrećenika. Šef OZNA-e (Odjeljenje zaštite naroda), zloglasne komunističke policije i prvi čovjek logora u Bjelovaru bio je upravo spomenuti Josip Manolić. Kad ga je moj sugovornik htio nešto upitati, Manolić mu je s najgrubljom mogućom prijetnjom, pun bijesa uzviknuo: "Gubi se, ustašo, vidimo se pred prijekim vojnim sudom!" Igrom slučaja ipak je ostao živ.

Iz ovoga i sličnih logora malo se tko vratio kući, a Manolić i njegovi "drugovi", upravitelji logora u Bjelovaru i drugdje za svoje zločine nikada nikomu nisu odgovarali. Štoviše, u ovom slučaju životna ironija dosiže svoj vrhunac. Zapovjednik smrtonosnog logora 60 godina poslije svjedoči protiv svojih sunarodnjaka o nekim drugim logorima. Kažu nam da je to "lice pravde". Teško onomu koji "lice pravde" očekuje pred čovječjim licem. Jedino lice pravde svi ćemo ugledati jednoga dana pred sudištem Božjim.

____________________________

Crkva na kamenu, 8-9/2006., str. 7.

Piše prof. dr. Božo Goluža

Humanitarci i zločinci

Svaki je rat već po svojoj definiciji zlo jer u njemu strada čovjek. Osobito je veliko zlo osvajački rat jer se svjesno i strategijski smišljeno planira ubijanje ljudi i uništavanje tuđih dobara. U takvom nametnutom ratu osvajači to većim herojima nazivaju one koji su pobili veći broj ljudi na protivničkoj strani. Jednako se tako mnogi osvajački ratovi moćnih država proglašuju obrambenima, a potpun su čin nepravde, razaranja i nasilja nad napadnutima i nemoćnima. Izgleda da proglasiti nekoga herojem ili zločincem, potom rat agresijom ili obrambenim ratom, ne pripada području istine i činjenica niti je u vlasti malih ljudi i malih naroda. Moćnici ovoga svijeta i ratni pobjednici svoje ratove proglašavaju opravdanima ili obrambenima, a tuđe nepravednima ili agresorskima, svoje vojnike herojima, a tuđe zločincima. Sve do hrvatskoga Domovinskog rata pobijediti u ratu značilo je "imati pravo na istinu". Sad je napravljen presedan: prvi put u povijesti sudi se napadnutom narodu, napadnutoj državi i pobjedničkoj vojsci. I ne samo to, obrana Hrvatske i hrvatskoga naroda proglašava se "udruženim zločinačkim pothvatom". Ideološke i politikantske kvalifikacije Domovinskoga rata moćnicima služe za njihovo bezobzirno političko i ekonomsko prekrajanje ovih prostora.

Šestorici Hrvata iz BiH sudi se u Haagu zbog "istrjebljenja nehrvatskog stanovništva s prostora koje je držao HVO". Među svjedocima tužiteljstva pojavio se i mostarski muftija Seid ef. Smajkić. U svom iskazu ovaj je svjedok ustvrdio da muslimani nisu sudjelovali u zapovjednim strukturama HVO-a tijekom 1992. god., što je obrana optuženih lako opovrgla, podastirući desetke autentičnih dokumenata. Na tom istom saslušanju Smajkić je priznao da je u Armiji BiH bilo islamskih vjerskih službenika od kojih su pojedini bili i zapovjednici muslimanskih postrojbi, dodajući kako je sadašnji glavni imam jedne sarajevske džamije bio zapovjednik Četvrte muslimanske brigade u Konjicu, ali da je "zamrznuo svoj status" tijekom rata. Biti vjerski službenik, pa zamrznuti svoj status i postati zapovjednikom postrojbe koja je planski prognala i uništila na desetke hrvatskih katoličkih sela, pa se opet vratiti u vjersku službu, ito za glavnoga imama, izgleda čudovišno. Ali, eto, imam se s kamom u ruci išao boriti "za Allaha" zapovijedajući palež, rušenje i napade na nevine starce, žene i djecu po hrvatskim selima. E, tu i jest problem, jer i muftija Smajkić i njegovi istomišljenici govore kako se muslimani nisu borili "za Allaha, nego za BiH". Ma, nije ni ovo sporno. Oni su se uistinu borili za islamsku republiku BiH sa šerijatskim zakonom i sa što manje nemuslimanskoga življa. Za širenje takvoga duha i podizanje takvoga morala i raspoloženja tiskano je više knjižica u kojima se pozivalo muslimanske vojnike na islamska načela ratovanja, prema kojima je, na primjer, dopušteno likvidiranje zatočenika, što nije ni po prirodnom, ni po božanskom niti ljudskom pravu. Ako se ovomu doda da je i sam Smajkić na tom saslušanju priznao da je bio suradnik UDB-e s konspirativnim imenom "Rusmir", onda je njegova kompromitacija na sudištu u Haagu uistinu potpuna. Sve su ovo danas grube istine koje ne skreću vodu na mlin borcima za islamsku BiH. Štoviše, kompromitiraju ih pred svima "gluhima" za potpunu istinu o BiH, ali i pred zapadnim svijetom koji ih je štitio i od kojega su dobivali političku podršku i raznovrsnu materijalnu korist.

Na drugoj strani, Savo Štrbac valjda nije nikada bio srpski vjerski službenik pa zbog vjerske službe nije morao "zamrzavati svoj status", ali je bio "humanitarac" koji je također "zamrznuo svoj status" pa je odlučio postati tajnik neke srpske vlade u Kninu, da bi, kad je izgubio i obraz i rat i vladu, odmrznuo svoj status "humanitarca" i počeo se baviti svojim srpskim "humanizmom". Biti tajnik udruženja koje je sebe proglasilo vladom, i koje je nekoliko godina pod okupacijom i terorom držalo trećinu Hrvatske i kao takav godinama biti pouzdan izvor haaškoga suda, dovoljno govori o moralnoj hipokriziji toga međunarodnog tribunala. Jednako tako Štrbčeva abolicija na Županijskom sudu u Zadru 2002. god. mnogo govori i o hipokriziji i sluganskom mentalitetu hrvatske vlasti. Tako, dok Štrbac vodi Centar za istraživanje i dokumentaciju Veritas, sa sjedištem u Beogradu, fabricirajući razne "dokumente" i krivotvorine o Domovinskom ratu, i optužujući hrvatsko vojno i političko vodstvo, hrvatska mu vlast šalje aboliciju, i ne samo to nego i - domovnicu, pa će valjda i putovnicu. Ovih dana Štrbac "humanitarac" Srbima i cijelom svijetu šalje poruku kako se ne odriče srpske države u državi Hrvatskoj. Za postizanje toga cilja ne bira sredstva. Kao što ih nije birao u vrijeme rata, kada je svesrdno pomagao četničku pobunu, tako ni danas. Ono što nije uspio balvanima i oružjem, smatra da može postići lobiranjem među srpskim prijateljima u svijetu. Uzrok tako otvorena četnikovanja jednoga "humanitarca" jest njegova abolicija i preimenovanje srpske agresije i ratnoga zločina u oružanu pobunu. Tako su Srbi u Hrvatskoj i njihovi vođe postali nekakvi zavedeni pobunjenici kojima treba oprostiti pobunu, jer su to i "humanitarci", a hrvatsko političko i vojno vodstvo proglasiše "udruženom zločinačkom organizacijom". Stari Ciceron bi rekao: O tempora, o mores! (O vremena, o običaji!). Mi bismo rekli: O ljudski zlotvore, dokle ćeš, obučen u ruho lažne demokracije i moralne izopačenosti moćnih svjetskih i europskih sila, gaziti po malim i nemoćnim ljudima i narodima, dok oni samo svoj mir i slobodu u svojoj zemlji i na svome ognjištu žele uživati. A dobro znate da nije bilo ni udružena zločina niti udružena zločinca u obrani napadnute Hrvatske, osim u dušama i glavi zlotvora koji ne može podnijeti da Hrvat svoju blagodatnu zemlju i slobodnu Domovinu ima.

__________________________

Crkva na kamenu, 7/2006., str. 7.